Od svih olimpijada mi smo imali jednu, ZOI Sarajevo, 1984 godine. U svakodnevnim razgovorima sa onima koji prate 21. ZOI u Vancouveru sa ponosom isticemo taj podatak. I skoro da je sve stalo na tome, jer naša zemlja je izgubila na popularnosti otkako su BBC, CNN i drugi prestali da prikazuju ratne reportaže iz opkoljenog Sarajeva, Bihaca i drugih gradova, a poslije toga nemamo se na žalost nicim isuviše dobrim pohvaliti, a na srecu ni mucno lošim razlozima masovnih ubistava, prirodnih katastrofa ...itd, praviti udarne novinske i TV
Piše: Nihad Krupic

Predsjednik BiH Kulturnog Centra Vancouver, Canada

Živjeti u gradu domacinu za vrijeme Olimpijade je baš zanimljivo. Ljudi radosni, ulice pune, državne zastave na vozilima, veliki ekrani na trgovima i ukratko sve je drugacije. Olimpijada u Vancouveru nije baš na najbolji nacin pocela. Dan prije svecanog otvaranja je poginuo gruzijski sanjkaš. Ledena staza je bila isuviše brzo za mladog i neiskusnog gruzijca. Zimski sportovi su opasni po život, a takmicari se sada vec masovno tokom natjecatelja dovode do rizicnih situacija želeci postici što bolji rezultat. Onda se na otvaranju nije otvorila peta baklja, a drugi dan je u Njemackom visokotiražnom Bildu osvanula prilicno oštra kritika organizacije smještaja. Od nedovoljnog broja sobnih grijalica do tankih zidova. Posebno ogorcenje vodstva njemackog tima je kako sportisti jedu iz papirni tanjiri sa plasticnim kašikama. Malo me je ovo nasmijalo jer znam da sam se isto osjecao kada sam narucio svoju prvu kafu u Kanadi a oni mi donesoše vrucu tekucinu u papirnoj instant caši, pokrivenu plasticnim poklopcem sa rupom na rubu iz koje sam trebao piti kafu.

Da, ovdje ne žele trošiti vrijeme i novac na pranje tanjira i kašika,nego se kompletni escajg baca u kantu za smece. Hrana je ionako za mnoge usput, poput svracanja na benzinske pumpe i sipanja goriva u automobile. A što se tice zidova, kompletno Olimpijsko selo, tri zgrade u prelijepom dijeli downtawn na samoj obali mora, se odmah po završavanju Olimpijade iznutra renovira. Ruše se spomenuti tanki zidovi, mjenjaju rasporedi i prave se stanovi koji ce se prodavati po visokim cijenama. Dakle, male sobice su uradene za nekoliko sedmica upotrebe. I naši ljudi su radili na tim projektima i nisu mogli vjerovati kada su im rekli da stavljaju plocice, kupatila, kuhinje, pregradne zidove itd... za manje od mjesec dana stanovanja.

Biti Olimpijski grad je san svake metropole

U ovoj zimskoj prici za Vancouver je najvažnije sticanje imena olimpijskog grada koje mu je veoma nedostajalo, pored laskavih titula multietnickog, predivnog, i grada sa jednom od najboljih infrastruktura u svijetu. Druga strana Olimpijade, ekonomska dobit ili propast, se još uvijek pažljivo prikriva. Zna se jedino da je utrošeno preko 1, 5 milijardi dolara za gradnju objekata, medijsku kampanju da se Vancouver prvo u Kanadi izbori kao kandidat za Olimpijadu pa tek onda nametne i svjetskoj olimpijskoj organizaciji. Grad i ljudi su onako, na prvi pogled u jednom skladu.

Tako se barem stice dojam. Ali to genetika gradana baš i ne govori, jer je Vancouver najveca destinacija novih imigranata na svijetu. Ponajviše azijskog porijekla. Od prije petnaestak godina su mješavilo rasa i nacija pojacali BiH prognanici i iseljenici. Baš da dobro zacine Melting Pot ili na Bosanskom;Topljivi lonac, kako kanadani imaju izraz za svoju zajednicu.

Sveca i radost na Olimpijadi se mogla vidjeti na mnogim licima sretnih takmicara, gledaoca i djece koja u školama imaju izlete i casove posvecene Olimpijadi. I pošto je Vancouver pun predivnih parkova, uvala, mostova, igrališta...ljudi ukrašeni kanadskim i zastavama drugih zemalja se iskupljaju i uživaju zajedno. Lokalne etnicke zajednice navijaju za svoje takmicare, ugošcuju ih i raduju se dobrim rezultatima. Narocito je veliko rivalstvo izmedu kanadana i amerikanaca u hokeju. To je sigurno najgledaniji dogadaj na citavoj olimpijadi. Iz razloga što su kanadani veoma ponosni na svoj hokey tim, a i ujedno se smatraju osnivacima ovog sporta. I nije im to pomoglo, izgubili su u grupi utakmicu od amerikanaca, ali to nije smetalo da se opet vesele i pozdravljaju srdacno one koji su nosili americke zastave. Skoro da je nezapamcen masovni nered ili tuca po nekoj etnickoj osnovi u Kanadi i Americi. Navijaci protivnickih timova sjede jedni uz druge na tribinama i svi uživaju na veoma lijep i kulturan nacin. Evropljani bi dosta toga mogli da nauce odavde.

U nedelju popodne 21. februara 2010 po lijepom i suncanom vremenu je protekla moja šetnja gradom skupa sa ženom, djecom i prijateljima. Imali smo BiH navijacke rekvizite; zastave, šalove i kape, i ponosno bili dio masovnog šarenila nacionalnih simbola ispod olimpijskog plamena koji je izvijao iz pet uspravnih aluminijskih cijevi na platou Water Fronta u Vancouveru. Takvi smo privukli i interesovanje kanadske nacionalne TV. Pitali su me za našu zemlju i sarajevsku Olimpijadu. Oko nas se hiljade ljudi tiskalo ispod plamena i pored oznake Vancouver 2010, želeci napraviti historijski photo. Satima se stajalo u redu ispred galerije zlatnih olimpijskih znacaka ili da djeca besplatno lete na visoko uzdignutoj žici na Robson Street, najpopularnijoj ulici u Vancouveru. Kanadani su inace najstrpljiviji stajaci u redu, na svijetu. Tocila se besplatna vruca cokolada, prodavale se suveniri, znacke... i tako sve u duhu srece što je Olimpijada ovdje i što smo gradani jednog takvog grada.Naravno, o svemu bi se moglo pisati danima, jer se dogadaji mjenjaju kao na traci. Uglavnom užitak je u samom momentu, pracenje takmicenja dode poslije toga , osim kada se radi o hokej utakmicama. E tek onda sve poludi, ulice opuste i utihnu kao da je smak svijeta. Kanadani su slavili sve svoje medalje na najljepši nacin i obavezno nakon toga posvecivali citave emisije zlatnim momcima i djevojkama, prikazujuci njihov život i rad do ostvarenja sna zvano:“Biti na vrhu svijeta i slušati kanadsku himnu po mogucnosti da je viša na jarbolu od bilo koje druge, pogotovo americke.“

U Vancouveru su doputovali BiH takmicari; Karišik Tanja, Klepic Maja, Novakovic Žana, Plakalovic Mladen i Rudic Marko, šef ekspedicija Said Fazlagic , clanovi Olimpijskog Komiteta Prof dr. Izet Rado, Siniša Kisic i Marijan Kvesic, treneri Rejmond Horo, Joza Malus, Šljuka... U subotu 27 februara, dan prije zatvaranja olimpijade, kada su naši takmicari završili ucešce, od kojeg je svakako za pohvalu zapaženo 36. mjesto alpinca Marka Rudica, vlasnici Mostar Caffe restorana Elma i Loris Gacic su organizovali susret sa našom delegacijom. Veceru su pripremile vrijedne clanice BiH Kulturno- Umjetnickog Društva Zambak, koje su kasnije i premijerno izvele patriotsku pjesmu BOSNA MOJA ZEMLJA napisanu u trenucima inspiracije autora Meline Krupic, nakon cega je atmosfera postala još emotivnija mameci suze i domacina i gostiju, uz mirisnu bosansku kuhinju, što je i te kako obradovalo pocasne goste iz BiH koji su se prilicno zasitili sendvica, riže i špageta, brze hrane olimpijske kuhinje.
Malo je rijeci koji mogu opisati to vece u Mostar restoranu. Niko nije skrivao emocije, pa se onda orilo od smijeha, pjesme... do rijeci tople. Prof Izet Rado je nakon emotivnog govora u znak zahvalnosti poklonio svoju olimpijsku jaknu Lorisu Gracicu domacinu susreta. Said Fazlagic je odpjevao dragu sevdalinku NEKO TIHO ULICOM PJEVUŠI, uz ovacije svih prisutnih. Naša delegacija je bila veoma dirnuta kompletnim gostoprimstvom i sigurno ce im ostati nezaobaravan susret sa Bosancima i Hercegovcima Vancouvera. Više od deset hiljada kilometara od rodnog praga su se mogli uvjeriti koliko nam svima srce kuca za domovinom, i kako nam mnogo znaci susret sa onima koji ponosno u svijetu predstavljaju našu zemlju. Za onu staru BiH, zemlju Patarena, Bogumila, dobrih Bošnjana se je potrebno žrtvovati. Niko ne donosi drugom srecu na dlanu. Za srecu se traba sam izboriti.Prvo u svom srcu, pa onda i u odsjaju divnih domovinskih predjela i poštovanju drugih zemalja. Još samo kada bi nam visoki državni zvanicnici znali organizovati svoje obaveze i dužnosti i na vrijeme povezati sa našim organizacijama vani kako bi na što dostojniji nacin docekali delegacije poput ove olimpijske, nebi nam nigdje bilo kraja.
---------------------

Dan poslije susreta u Mostar Caffe, na svecanoj ceremoniji zatvaranja smo još jednom mogli vidjeti naše sportiste u zlatnom kanadskom momentu, nakon osvajanja rekordnog broja zlatnih medalja, samo nekoliko sati poslije najveceg uspjeha u hokeju, dugo ocekivane finalne pobjede nad reprezentacijom USA.

Olimpijada je vec dan iza nas. Ostace lijepe uspomene, vankuvercani su ucinili sve da dostojanstveno prime goste iz citavog svijeta. Još dugo ce sjaj olimpijskog plamena bditi nad ovim gradom, sve dok se njegovi gradani probude jednog jutra uz friški tekst iz Vancouver Sun illi Province, dvije najvece dnevne novine, gdje ce stajati konacan financijski izvještaja koji ce donijeti dugorocni ekonomski oporavak, što je bio slucaj i sa gradom Montrealom nakon davne Ljetne Olimpijade. Ali šta je i ta cinjenica u odnosu na ogroman patriotski naboj koji je danima nosio kanadane. Ruku na srce i imali su razloga da se tako osjecaju, jer je ipak Zimska Olimpijada u Vancouveru donijela mnogima veliku radost i nadu da svijet u buducnosti , zahvaljujuci upravo olimpijskom duhu ima na koga da se ugleda i ocekuje dovoljno progresa i blagostanja da se, ako ništa drugo, opet imamo cemu nadati.